^[1]

Manifestacija vjetra misli nije znanje; to je sposobnost da razlučimo ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog. I to je ono što može spriječiti katastrofu, bar za mene, u rijetkim trenucima kada se dosegne kritična točka.

Hannah Arendt

Bijenale

Začudnu ljepotu misli Hanne Arendt, kad raspravlja o mogućnostima aktivnog života (tzv. vita activa) u različitim sferama djelovanja, mogli bismo pokušati projicirati na 34 godine prisustva Rema Koolhaasa na bijenalima u Veneciji. Od Strade Novissime iz 1980. do Fundamentalsa, arhitektonske bijenalne izložbe koju je sam osmislio, Koolhaasova manifestacija vjetra misli fundamentalno je utjecala na razvoj globalnog arhitektonskog diskursa.

Vaš tekstopisac imao je privilegiju prisustvovati svim dosadašnjim bijenalima u različitim ulogama, kao i mogućnost djelovanja u Nizozemskoj tijekom posljednjih 25 godina, pod snažnim utjecajem i skriven od kiše ispod kabanice Rema Koolhaasa – da prafraziram Dostojevskog i njegovu izjavu: Svi smo mi izašli iz Gogoljeve ‘Kabanice’. Zato smo svi mi s velikim interesom i očekivali Fundamentals kao fundamantalnu, ako ne i konačnu definiciju Remove kabanice.

Rem Koolhaas i Paolo Baratta, ravnatelj Venecijanskog bijenala, osmislili su jedan iznimno ambiciozan program za zabavu globalne publike u Veneciji tijekom ljeta i jeseni 2014. godine. Naime, Baratta je dao Koolhaasu mogućnost dvogodišnjeg rada na Bijenalu, uz produženje roka izložbe na ljetni period, s idejom da upravo arhitektonska izložba bude osnovni kostur sveukupnog programa kojeg će onda komplementirati ostale izložbe – filmska, plesna, glazbena i kazališna. Ideja spajanja različitih umjetničkih izričaja kroz jedinstveni program, s arhitektonskom izložbom kao središnjim događajem, rezultat je preklapanja Barattina viđenja Venecijanskog bijenala kao kulturne industrije umirućeg grada te Koolhaasove imaginacije o javnom izlaganju arhitekture kroz istraživačku praksu. Umjesto da se usredotoči na suvremenu proizvodnju, Fundamentals je bila podijeljena u tri velike izložbe koje gledaju u prošlost, sadašnjost i budućnost arhitekture: Absorbing Modernity 1924–2014 (nacionalni paviljoni), Elements of Architecture (središnji paviljon) i Monditalia (Arsenal).

Baratta će u svojem obraćanju medijima na otvorenju izložbe Fundamentals istaći: S Remom Koolhaasom cilj nam je stvoriti jedan izuzetan, istraživački arhitektonski bijenale. On će biti bitno inovativniji od ostalih, budući da je Rem zamislio projekt koji obuhvaća cijeli Bijenale i u potpunosti iskorištava njegov potencijal. Nakon Baratte, u svojem obraćanju medijima, Koolhas je naglasio: Arhitekture, a ne arhitekti (...) Nakon nekoliko arhitektonskih bijenala posvećenih uzdizanju suvremenosti, ‘Fundamentals’ (osnove) će istražiti povijest, pokušati rekonstruirati zbog čega se arhitektura nalazi tu gdje se nalazi i promisliti o njezinoj budućnosti. ‘Elements of Architecture’ (elementi arhitekture) obratit će posebnu pažnju osnovama koje svaki arhitekt koristi u izgradnji, bez obzira na mjesto i vrijeme: podu, zidu, stropu, krovu, vratima, prozoru, fasadi, balkonu, hodniku, ognjištu, zahodu, stubama, uključujući one pokretne, dizalu, rampi. (...) Promatrajući evoluciju arhitektonskih elemenata koji su zajednički svim kulturama, izložba će proširiti arhitektonski diskurs izvan svojih uobičajenih parametara te obuhvatiti široku publiku u svoje istraživanje poznatih, dokinutih i vizionarskih dimenzija arhitekture.

U jednom od posljednjih predavanja na Institutu Berlage, govoreći prvenstveno o radu svog ureda amo na izložbenim projektima i pokazujući sliku s otvaranja izložbe Content u berlinskoj Neue Nationalgalerie Mies van der Rohe, Rem Koolhaas je izjavio: Ja sam javni intelektualac. Koolhaasov intelektualni razvoj počeo je u Nizozemskoj nakon 1968., gdje se bavio novinarstvom i pisanjem filmskih scenarija, preko edukacije na Architectural Associationu u Londonu s Eliom Zenghelisom, do Eisenmanovog Institute of Architecture and Urban Studies u New Yorku, gdje radi na knjizi Delirious New York, do ravnatelja oma-e i amo-a, harvardskog profesora te globane pozicije najutjecajnijeg arhitekta današnjice. Razvojna linija koja karakterizira sve ove periode, propitivanje je svih kanona moderne arhitekture i društva. U Koolhaasovom slučaju radi se o izrazito intelektualnom, anarhistično-nadrealnom pristupu stvarnosti te produkciji značenja kroz funadametalno mijenjanje arhitektonske disciplinarne ustrojenosti i pristojnosti. Rem je pokušao, do određene mjere i uspio, stalno biti u sukobu s normom, standardom, opće prihvaćenim istinama i vrijednostima. Koolhaasov bijenale očekivano je izazvao lavinu kritičkih komentara. Prvi koji je deklarirao smrt Koolhaasa te kraj njegove ere, bio je upravo Peter Eisenman u razgovoru s Valentinom Ciuffi za internetski magazin Dezeen. Eisenman je u svom stilu izjavio: Rem Koolhaas prikazuje Bijenale kao ‘la fine’ (‘kraj’): kraj moje karijere, kraj moje hegemonije, kraj moje mitologije, kraj svega, kraj arhitekture. Jer (na bijenalu) nemamo arhitekata. Imamo izvedbe, filmove, videoprojekcije, imamo svega osim arhitekture. Svaki je jezik gramatika. Stoga, ako ćemo arhitekturu smatrati jezikom, ‘elementi’ nisu važni. Dakle, ono što meni nedostaje (u ovoj predstavi), a namjerno nedostaje, jest gramatika. Koolhaas ne vjeruje u gramatiku. Ova kritika ima jednu osnovu pogrešku, a to je da atribuira kvalitetu cijelog Bijenala samo jednom čovjeku, kojeg se izdiže na nivo poluboga pa kao takav ne bi trebao biti u stanju griješiti ili što je još paradoksalnije, trebao bi govoriti i pokazivati što bi pojedini kritičari voljeli vidjeti.

Iako je većina kritika usmjereno na lik i djelo Rema Koolhaasa, jako mali broj kritičara stvarno poznaje Remov način rada, za koji je temeljno da generira specifičnu inteligenciju kroz primarno kolektivni rad. Sličan je problem i s pogledima na tri izložbe Bijenala kao na Remove vlastite izložbe ili izložbe kao rezultat njegovih vlastitih istraživanja, što ovdje, naravno, nije slučaj.

Usprkos kritikama, siguran sam da će izložba Fundamentals biti zapisana u povijesti bijenala u Veneciji, ali i u povijest arhitekture, kao prijeloman i iznimno važan događaj. Ne zato što je arhitektura ostala bez gramatike, a Rem proglasio kraj svega, već zato jer je Koolhaas otvorio novu stranicu za raspravu o utjecaju arhitekture na prizvodnju društvene stvarnosti.

Elements of Architecture

Govoreći o Elements of Architecture, osnovnoj izložbi Bijenala, Koolhaas će podvući sljedeće: Pod gotovo mikroskopskom lećom, naizgled svakodnevni arhitektonski elementi postaju nestabilne sastojnice kulturnih preferenci, zaboravljeni simboli, tehnološka čuda, mutacije oživljene sve jačom globalnom razmjenom, klimatskim razmatranjima, mobilnim granicama komfora, mitskim žudnjama, političkim kalkulacijama, regulatornim zahtjevima, neoliberalnom ekonomijom, novim digitalnim režimima, te negdje u toj juhi, zamislima arhitekta.

Tko nije u stanju vidjeti da Elements po prvi put na ovakav način govore o višeznačnosti utjecaja na proizvodnju arhitekture izvan gramatike pojedinih arhitektonskoh jezika, te tako otvaraju neiscrpno polje za promišljanje arhitekture na radikalno drugačiji način, pati od jedne vrste miopije. Kratkovidnost Koolhaasovih kritičara, uključujući Eisemanovu kohortu, posljedica je razumijevanja arhitekture kao autonomne discipline. Kada 15 Removih istraživačkih timova za Elements proizvode izložbu i kada dizajnerica Irma Boom taj napor uobličuje u 15 knjižica, onda oni sigurno ne govore o starim ili novim stupovima, zahodima, stubama i fasadama, već o nečem što će Alejandro Zaera-Polo napomenuti u odricanju od svog priloga o fasadama: Ovo nije akademski članak već povijesna špekulacija, tehnološka fikcija koja ne može služiti kao opsežan izvor informacija, već više kao otponac za ideje u koje čvrsto vjerujemo. Istraživanje nije potpuno ni recenzirano. Pristrano je, tvrdoglavo i neprecizno. Ipak, nadamo se da će oploditi mnoge umove, uroditi različitim akademskim oblicima i stvoriti nov način razmišljanja o fasadama. Ukratko, radi se o uobičajenom obliku pisanja o arhitekturi kojemu je cilj izgraditi novu stvarnost, a ne vjerno reproducirati već postojeću. U izložbenoj postavi, a osobito u svakom poglavlju knjige o fasadama, Zaera-Polo donosi povijesne izvore te suvremene primjere izgrađenih fasada na jedinstveno zanimljiv način, razmatrajući materijalne, tehnološke, semiološke, političke, socijalne, ekološke, ideološke, estetske i futurološke aspekte fasadizma.

Druga knjiga u seriji od petnaest elemenata kojoj treba posvetiti pažnju je Stair (Stepenice). Ovdje se radi o Trübyjevom otkriću Friedricha Mielkea, 93-godišnjeg njemačkog arhitekta koji je sav svoj radni vijek posvetio izučavanju stepenica. Mielke je od 1957., kad je doktorirao na temu stepenica u potsdamskim građanskim kućama, napisao dvije knjige, 5 vodiča te 20 brojeva Scalalogije, serije knjiga posvećenih istraživanju stepenica. Fantastičan razgovor s Mielkeom dio je izložbe Elements, a kratki Venice Statement, koji je napisao za izložbu, završava definicijom Scalalogije: ‘Scalalogija’ se od čisto tehničkih istraživačkih metoda koje rabi ‘Stair Research’ razlikuje svojim duhom. Ona stvara filozofsku superstrukturu za istraživanje svih svjetovnih dosega.

Ako ste pažljivo proučili izložbu Elements, a potom jednako pažljivo pročitali 15 volumena od poda, preko zida, stropa, krova, prozora, fasade, balkona, hodnika, kamina, zahoda, stepenica, pokretnih stuba, dizala... neizbježno ćete se naći u konceptualnoj superstrukturi za istraživanje svjetovnih dosega arhitekture, kao što to predlaže Friedrich Mielke.

Monditalia

I dok je za rad na izložbi Elements Koolhaas koristio uglavnom svoje snage, zaposlenike oma-e i amo-a, studente s Harvarda te ranije suradnike, izložba Monditalia nastala je kao otvoreni poziv arhitektima, kritičarima i kustosima da predlože teme u odnosu na povijest, sadašnjost i budućnost Italije. Koolhaas je na uvodnoj konferenciji za medije o Monditaliji istakao sljedeće: U trenutku ključne političke pretvorbe odlučili smo Italiju prikazati kao ‹fundamentalnu› zemlju, potpuno jedinstvenu, pa ipak takvu koja pokazuje određena svojstva – napose nemjerljivo bogatstvo, kreativnost, stručnost i potencijal, ruku pod ruku s političkim kovitlacem – koja ju čine prototipom sadašnjeg trenutka.

Monditalia je trebala napraviti povijesni i suvremeni prikaz Italije kroz 41 arhitektonsko istraživanje, 82 filma te seriju plesnih i kazališnih performansa. Sama struktura, ali i ambicija projekta, bila je ipak iznad vremenskih, tehničkih, pa i financijskih uvjeta u kojima se projekt trebao ostvariti, ali i iznad mogućnosti percepcije publike. Ako su Elements bili prvenstveno namijenjeni arhitektonskoj supkulturi, Monditalia je računala i na opću publiku koja je zainteresirana za razne umjetničke discipline. Kohezijska snaga projekta trebala je proizaći iz same ideje Italije kao fundamentalne zemlje za razumijevanje odnosa između recentnog neoliberalnog kaosa te moguće realizacije potencijala jedne zemlje. Naime, mnogi od 41 projekta izložbe komunicirali su na relativno izravan način svoju specifičnost i relevantnost, ali su vrlo slabo uspostavljali mogućnost odnosa s filmskim projekcijama te plesnim izvedbama. Tek kad je nakon mjesec dana od otvaranja Bijenala postao dostupan i audiovodič po Monditaliji i Elements of Architecture, posjetitelji su mogli poslušati vrlo didaktična kratka objašnjenja kuratorskih postavki. Neka od ovih objašnjenja za stanice Monditalije objašnjavaju i vezu s klasicima talijanske kinematografije: Robertom Rossellinijem, Michelangelom Antonionijem, Federicom Fellinijem, Pierom Paolom Pasolinijem, Luchinom Viscontijem, Linom Wertmüller i ostalima.

Za hrvatsku arhitektonsku kulturu od osobitog je značaja sudjelovanje dvoje mlađih istraživača koji su izabrani na otvorenom natječaju za rad na Monditaliji. To su arhitektica Ana Dana Beroš i arhitekt i povjesničar arhitekture Luka Skansi. Ana Dana je istraživala fenomen ilegalne migracije stanovnika sjeverne Afrike prema talijanskom otoku Lampedusi. Svoj rad nazvala je Intermundia, gdje globalni fenomen migracije prema Europskoj tvrđavi definira kao State of Urgency, koji prikazuje kroz formate megaknjige i, izvana gledano, zagonetne kubične instalacije. Intermundia je treća stanica Monditalije koja poziva posjetitelje da jedan po jedan provedu određeno vrijeme u prostoru-kubusu u iskustvenom zvučno-svjetlosnom ambijentu. Zvuk koji se emitira originalno je snimljen na otoku Lampedusi, na groblju brodova, gdje često i završavaju brodovi s kojima se izbjeglice iz Afrike nastoje prebaciti u Italiju. Nakon nekog vremena provedenog u potpunom mraku utrobe broda, pale se svjetla, pa je na suprotnom crnom zidu moguće pročitati grafit ja sam Afrikanac, koji je kao i zvuk prenesen u Veneciju s Lampeduse. Ana Dana svoje visešlojno istraživanje fenomena migracija iz egzistencijane nužde iznimno inteligentno komunicira s publikom, omogućava posjetitelju trenutak neposrednog iskustva te uvid u ovaj globalni socijalni problem kroz precizno konceptualno i grafički uređenu izložbenu publikaciju.

Talijansko-hrvatski povjesničar umjetnosti, Luka Skansi, predstavio je temu istraživanja talijanske industrijske arhitekture u doba ekonomskog čuda tijekom 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća, pod naslovom The Remnants of the Miracle. Skansi posljednje dvije godine intenzivno istražuje i dokumentira napuštene bisere talijanske moderne industrijske arhitekture. Generacija arhitekata i inženjera predvođena Pierom Luigijem Nervijem sagradila je seriju tvorničkih hala, skladišta i poslovnih tornjeva koji danas predstavljaju jednu povijesno zanimljivu baštinu, ali i prostore za redefiniciju u smislu programa postfordističkog svijeta. Skansi naglašava značenje svoje instalacije u smislu multimedijalne prezentacije rođenja, života i konačno smrti određenih sektora talijanske ekonomije u očekivanju novog čuda koje bi vratilo u život ove građevine.

Absorbing Modernity 1914–2014

Izložbe nacionalnih paviljona pod naslovom Absorbing Modernity 1914–2014 rezultat su još jednog Koolhaasovog pokušaja dosizanja višeg nivoa konzistencije i korelacija bijenalnih izložbi. On će taj koncept ovako pojasniti: Sve će se zemlje sudionice baviti jedinstvenom temom – usvajanjem modernizma od 1914. do 2014. – i pokazati, svaka na svoj način, proces brisanja nacionalnih karakteristika u korist gotovo univerzalnog usvajanja jedinstvenog modernog jezika i jedinstvenog tipološkog repertoara. Međutim, taj prijelaz koji se doima poput univerzalnog arhitektonskog jezika, složeniji nego što mu obično priznajemo, obuhvaća važne susrete među kulturama, tehničke inovacije i skrivene načine da se ostane ‘nacionalan’. U doba sveprisutne Google tražilice i sravnjivanja kulturnog pamćenja, za budućnost arhitekture ključno je oživjeti i prikazati ove diskurse.

Stephan Petermann, Koolhassov suradnik u amo/oma-i i voditelj inicijalnog tima za definiranje istraživanja za Fundamentals, kao i organizacije Absorbing Modernity 1914–2014, pozvao me na sastanak u Rotterdam početkom ljeta 2013., a u vezi mogućnosti istraživanja arhiva Miesa van der Rohea u Chicagu. Rem se pridružio sastanku te je razgovor, nakon diskusije o Miesovom doprinosu elementarnom razvoju moderne, skrenuo prema organizaciji izložbi nacionalnih paviljona. Predstavio sam jedan jednostavan argument: ako izložba obuhvaća period od 1914. do 2014. godine, onda govorimo o 70-ak godina postojanja Jugoslavije. Koolhaas je na to dodao da njega najviše zanima modernizacija Jugoslavije u doba socijalizma, kao i izvoz jugoslavenske arhitekture u zemlje nesvrstanog pokreta – u Afriku i Aziju. Govorili smo i o sudbini Jugoslavenskog paviljona u Giardinima, koji je još uvijek predmet sukcesije imovine bivše države. Dogovorili smo se da ću ja ispitati hipotetsku mogućnost organiziranja zajedničkog nastupa država koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Hipotetska mogućnost ne bi neizbježno predstavljala utopijski napor iz razloga što je upravo u to vrijeme završen iznimno uspješan projekt Nedovršene modernizacije kuratora Maroja Mrduljaša i Vladimira Kulića, koji je potencijalno omogućavao nastavak rada na Absorbing Modernity. Proces selekcije nacionalnih kuratora jako se odužio, Mrduljaš i Kulić nisu prihvaćeni za sudjelovanje ni u jednoj nacionalnoj selekciji zemalja bivše Jugoslavije i tako je nestala i hipotetska mogućnost za organizaciju jedne povijesne izložbe koja bi uživala punu podršku glavnog ravnatelja Bijenala.

Tako se o arhitekturi u doba dvije Jugoslavije, od 1918. do 1990., govorilo kroz šest izložbi, gdje je srpsko-hrvatski tim mladih arhitekta za osnovu srpske prezentacije izabrao nikad dovršeni projekt hrvatskog arhitekta Vjenceslava Richtera iz 1961. za Muzej revolucije naroda Jugoslavije i nacionalnih manjina. Makedonska izložba primarno se bavila utjecajem japanskog metabolizma na arhitekturu u Makedoniji. Kosovarski kustosi izbrisali su jugoslavenski modernizam kao aspekt jednog represivnog režima, da bi naglasili vernakularno i lokano, zaboravljajući najinteresantniji primjer spoja ta dva diskursa: Nacionalnu biblioteku majstora Andrije Mutnjakovića. Slovenski nastup problematizirao je svemirska putovanja na osnovi ideja Hermana Potočnika Noordunga, dok je crnogorski međunarodni kuratorski tim analizirao napuštene objekte socijalističke izgradnje slovenskog arhitekta Marka Mušiča, bosanskog Zlatka Ugljena i jednog crnogorskog, Vukote Tupe Vukotića.

Hrvatski doprinos izložbi Absorbing Modernity 1914–2014, pod naslovom Fitting Abstraction, potpisuju Karin Šerman, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Mojca Smode Cvitanović i Marina Smokvina, koji će napraviti jedan veliki istraživački napor da bi zaključili da: …arhitektonski modernizam u hrvatskim lokalnim okvirima ne samo da ne rastače i ne kompromitira prethodno postojeću nacionalnu arhitekturu, nego da, dapače, uslijed niza povijesnih razloga, modernizam sam postaje aktivni graditelj i nositelj ovdašnje kulturne memorije i identiteta.

Zanimljivo je analizirati izložbe svih 65 nacionalnih prezentacija kao odgovore na Koolhaasov prijedlog da se pogleda u povijest nacionalnih arhitektura u zadnjih sto godina. Velika većina izbornika/kuratora odlučila se za fenomenološki pristup, a manjina za enciklopedijski i kronološki. Većina je nastojala prikazati i pojasniti određeni fenomen, ideju, praksu, a često i temu iz druge kulturne sredine koja je utjecala ili se doticala njihove arhitekture. Tako švicarska izložba pokazuje veze između engleskog arhitekta i edukatora Cedrica Pricea i švicarskog sociologa Luciusa Burckhardta, dok skandinavske zemlje prikazuju izvoz moderne arhitekture sa zapada na jug u Afričke i Azijske zemlje, a Sjedinjene Američke Države rad američkih arhitekata i ureda u drugim zemljama, uključujući i Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku (Hotel President na Babinom kuku arhitekata Durell Stone).

Hrvatski kustoski tim našao se među manjinom koja je nastojala u jednom sveobuhvatnom, gotovo enciklopedijskom naporu komunicirati različite koncepte i rezultate apsorpcije moderniteta na različitim nacionalnim teritorijima. Karin Šerman, izbornica/kurator, sažima osnovnu ideju hrvatskog nastupa pod naslovom Podesnost apstrakcije na sljedeći način: Apstrakcija je jedna od središnjih formalnih i konceptualnih odrednica arhitektonskog modernizma. Naša je pak teza da se u ovdašnjim prilikama, iz niza povijesnih razloga, arhitektonski modernizam – premda duboko obilježen upravo tom apstrakcijom – pokazuje kao legitimni nositelj dimenzije lokalnog arhitektonskog identiteta, dakle da i sama ta apstrakcija postaje u neku ruku retorička i reprezentativna. Igor Ekštajn, zamjenik izbornice, dodat će: Koolhaasov raspis – ciničan i provokativan baš koliko i eksplicitno iskren, posvećen arhitektonskom arhivu više nego projektantskom geniju, okrenut povijesti prije nego suvremenosti, upućen štreberima radije nego blogerima – potiče različite reakcije.

Hrvatski odgovor ravnatelju Koolhaasu iskreno je školski te zaslužuje čistu peticu za uloženi trud, ali traži i ozbiljan razgovor s polemičnim zaposlenicima glede nekih osnovnih premisa na kojima su izradili te predali radni zadatak. Jedan aspekt tog razgovora trebao bi biti o samom pojmu apstrakcije. Generalno, apstrakcija je proces izdvajanja onoga što je u nečemu bitno, dok je apstraktno djelo ono čija pojavnost i značenje nisu povezani s prikazivanjem bića, predmeta, situacije ili događaja. Arhitektonska ili geometrijska apstrakcija je način mišljenja koji je bitno pridonio izgradnji Stonehengea, egipatskih piramida, Palladijevih vila kao i Rietveldove kuće za gospođu Schroder, gdje je sama ta apstrakcija postala u neku ruku retorička i reprezentativna. Atribuirati apstraktno mišljenje jednoj nacionalnoj arhitekturi u obrani teze da je apstrakcija legitimni nositelj dimenzije lokalnog arhitektonskog identiteta mogao bi predstavljati intrigantni zaključak nepopravljivih zaljubljenika u hrvatsku arhitekturu i kulturu, ali nikako ozbiljnu konceptualnu platformu za globalnu razmjenu.

Globalno, Koolhaas je kao i uvijek uspio zatvoriti jednu stranicu i otvoriti novu u odgovoru na pitanje kako se arhitektura našla u svojoj sadašnjoj situaciji i kako možemo zamišljati njenu budućnost. Za odgovore na ova pitanja u skoroj budućnosti trebat će iznimno snažna manifestacija vjetra misli i ne samo u arendtovskom smislu.

Zastor je spušten na pozornicu Venecijanske izložbe. Broj posjetitelja popeo se do brojke od 228 000. Časopis Domus i Sveučilište u Milanu napravili su analizu preko 60 000 objava napisanih na engleskom jeziku, koje su komentirale napor Koolhaasovog tima kao i nacionalnih selekcija tijekom 6 mjeseci trajanja izložbe.

Glas arhitektonskog naroda putem društvenih mreža bio je u 58,8 % neutralan, 35 % pozitivan i 6,2 % negativan. Elements su polučili 83,2 % pozitivih komentara, naprama 16,8 % negativnih, ako isključimo neutralne, a Monditalia 75,7 % pozitivnih i 24,3 % negativna. Domus će zaključiti: Ovo je ocjena kako Bijenale 2014. kotira u društvu. Zasniva se na osobnim, a ponekad, naravno, i idiosinkrastičnim stavovima. Međutim, ukupno uzevši, Bijenale je požeo uspjeh s vrlo mnogo svjetla i tek ponekom sjenom.